optuzbu treba dokazati

Živimo u vremenu medusobnog optuživanja, vremenu obmanjivanja javnosti i podvala. Zloupotrebom pojedinih termina koji se upotrebljavaju u pravosudu pokušava se zbuniti javnost, pogrešno prikazati stvarno stanje stvari i time zaraditi koji poen više. Puštanjem u javnost preko medija da je protiv nekoga podignuta optužnica koju, uzgred, svako protiv svakoga može podici, želi se, ustvari, ukazati na to da je on vec kriv za nešto, što ni u kom slucaju nije tacno. Kad je protiv nekoga podignuta optužnica i kad se tereti za nešto on je još uvijek nevin dok se ne dokaže suprotno. Javno mnijenje se, dakle, želi zavarati, posebno u burnim vremenima predizborne kampanje. Svjedoci smo toga i iz dana u dan se sve više uvjeravamo u to. Nerijetko cujemo i onu narodnu: 'Gdje ima dima – ima i vatre', kojom se, takoder, želi ukazati na krivicu nekoga cija krivica još nije dokazana i ko, kasnije se može ustvrditi, može biti potpuno nevin. No, nije nam cilj ovom prilikom rašclanjivati pojedine termine i odredivati njihova prava i pravna tumacenja, niti govoriti o pojedinim slucajevima iz kojih se vidi da tužba protiv nekoga i samo optuživanje nije isto, nego pojasniti generalni stav šerijata o tom pitanju. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji prenosi Ibn Abbas, r.a., veli: 'Kad bi se ljudima davalo prema njihovim tvrdnjama i zahtjevima, neki bi ljudi tražili i zahtijevali živote i imetak drugih. Ali, onaj ko opovrgava krivicu treba se zakleti da nije kriv.' U drugom, nešto potpunijem rivajetu, stoji: '...Ali, onaj ko nešto zagovara (optužuje drugoga), mora to potkrijepiti jasnim dokazima.'

Znacenje ovog hadisa potvrduju i druge predaje. El-Eš'as b. Kajs pripovijeda, pa kaže: 'Jedan covjek i ja smo se sporili oko nekog bunara, pa smo otišli do Polsanika, s.a.v.s., da nam presudi, te mi je rekao: 'Dovedi dvojicu svjedoka, ili je dovoljno da se on zakune.' Rekao sam: 'Može se on krivo zakleti ne osjecajuci odgovornost za to.' Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Ko se krivo zakune i time bespravno stekne imetak drugoga, susrest ce se s Uzvišenim Allahom (na Sudnjem danu), a On ce na njega biti ljut.' Allah, dž.š., nakon toga objavljuje ajet kojim potvrduje rijeci svoga Poslanika: 'Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju necim što malo vrijedi – takvi na onom svijetu nikakva udjela nece imati, niti ce Allah s njima govoriti, niti ce ih (blagonaklono) gledati na Sudnjem danu, niti ce ih ocistiti (od grijeha); za njih je (pripremljena) bolna patnja.'

Imam Nesaija bilježi hadis od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: 'Kod Poslanika su došla dvojica parnicara od kojih je jedan zagovarao da je drugi prisvojio njegov hakk, pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: 'Iznesi svoje dokaze.' On je odgovorio da nema dokaza koje može iznijeti, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao drugome: 'Zakuni se Allahom, Onim osim koga nema Boga, da ti njemu nisi uskratio njegovo pravo i da kod tebe nema ništa što njemu pripada.'
Ibn el-Munzir veli: 'Medu ulemom vlada konsenzus da onaj ko tvrdi da mu je od strane nekog drugog ugroženo njegovo pravo, to treba jasnim dokazima potkrijepiti, a ako toga nema, onda onaj koji je tužen, treba da se zakune da je nevin. Šta, ustvari, znace rijeci 'el-mudde'i' (onaj koji nešto zagovara, traži i optužuje drugog) i 'el-mudde'a alejhi' (tuženi) koje su došle u hadisu? Prvi je onaj koji zagovara nešto što je skriveno, manje poznato, nešto što je suprotno od opceprihvacenog mišljenja i stava. Drugi je onaj ko tvrdi da je cinjenica onakva kakva je u osnovi, opcepoznata i opceprihvacena. Kako bismo ovo pojasnili, navest cemo jedan primjer. Ako izvjesno vrijeme vidimo da covjek vozi taj i taj auto, znamo kada ga je kupio ili nabavio, i još je i registrovan na njegovo ime, a onda se pojavi neko drugi ko tvrdi da je taj automobil (ili neki drugi predmet koji je vlasnik duže vrijeme koristio, i opcepoznato je da to pripada njemu) njegov, prva osoba je 'el-mudde'a alejhi', a druga 'el-mudde'i'. Dakle, ovaj drugi treba doci s dokazom da je ta stvar njegova, jer tvrdi nešto što je suprotno od opceprihvacenog. Ukoliko dokaza nema, to je obicna, bespredmetna tvrdnja koju vlasnik predmeta pobija zakletvom.
Što se tice svjedoka koji su spomenuti u hadisu, mora se istaci da to nije jedini nacin dokazivanja istine. Bilo šta što kadiji može pomoci da dokuci gdje je istina, ubraja se u dokaze. U konkretnom primjeru koji smo naveli, to može biti kupoprodajni ugovor, dokazivanje falcificiranja nekih dokumenata, kao što je saobracajna dozvola i sl.

Postavlja se pitanje: da li ce se nakon zakletve tuženog, zakleti i onaj koji tuži? Preovladavajuce mišljenje ucenjaka je da nece. To je stoga što on nije došao sa dokazom za ono što tvrdi i što je, po hadisu, za onoga koji negira optužnicu koja je podignuta bez dokaza dovoljno da se zakune. Imam Malik cak smatra da se ni onaj koji je tužen za, recimo, kradu, nece zakleti ako nije poznat kao kradljivac, tj. ako nikada prije nije optuživan za to. On cak smatra da ce se kazniti onaj koji bez dokaza za kradu tuži covjeka koji je poznat po svojim vrlinama i kao visokomoralna osoba. Od Alije, r.a, prenosi se da je tražio od onih koji kao dokaz dovedu svjedoke, da se zakunu da njihovi svjedoci istinito svjedoce. To se prenosi i od još nekih ashaba i tabi'ina. Ishak b. Rahivjeh kaže: 'Ako sudija posumnja, obavezan je tražiti zakletvu.' Sudija ce tražiti zakletvu od onoga koji dokazuje da polaže pravo na nešto putem svjedoka i onda ako to dokazivanje oslabi sumnja u svjedoke ili ako sudija bude skeptican u pogledu izjava svjedoka, kao što je pravilo kad se pojavi jedan svjedok, pa se, umjesto svjedocenja još jednog svjedoka, traži samo njegova zakletva. Pojedinci iz prvih generacija su tražili i od svjedoka da se zakunu ako bi posumnjali u istinitost njihovoga svjedocenja. I sam kur'anski tekst, kad se govori o oporuci koju ce covjek saciniti na putu jer su se pojavili znaci smrti, ukazuje na to da je potrebno tražiti od svjedoka da se zakunu ako se posumnja u njihovo svjedocenje. Kaže Uzvišeni Allah, dž.š.: 'O vjernici, kad vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoce dvojica pravednih izmedu vas ili druga dvojica koja nisu od vas – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: 'Mi zakletvu ni za kakvu cijenu necemo prodati makar se radilo i o kakvom rodaku i svjedocenje koje je Allah propisao necemo uskratiti, jer bismo tada, dosita, bili griješnici.' Neki, pak, smatraju da je, ukoliko je svjedok pouzdan i poznat po svojoj pobožnosti i pravednosti, dovoljno da on sam posvjedoci i da se nece tražiti zakletva uz njegovo svjedocenje.

Iz svega navedenog, jasno se vidi na koji nacin je šerijat regulisao tužbu i odbranu, odnosno nacin presude koju sudija treba donijeti. Poredeci to sa situacijama u kojima se covjek prvo zatvori, a potom se traže i pribavljaju dokazni materijali, pa ako se ne uspije dokazati krivica, nakon ponekad i veoma dugog vremena provedenog bez slobode, dolazi do oslobadajuce presude, shvatamo i uocavamo ispravnost i vrijednost šerijatskih principa i mudrost presudivanja na šerijatom regulisan nacin.